Kažu da je Radoka Savin u svoje vreme bila jedna od najvrednijih devojaka u Novoj Pazovi. Bilo je to u godinama neposredno posle rata – u vremenu obnove, omladinskih akcija i velikih odricanja. Tada se nije mislilo na ličnu korist, već na opšte dobro. Radilo se udarnički, iz uverenja i nade da se gradi pravednije društvo.
To vreme je prošlo i mnogi su ga zaboravili. Radoka Savin nije. I ne može ga zaboraviti, jer su joj ti dani ostavili trajne posledice. Vredna, skromna i ponosna omladinka, danas podseća svoje sugrađane na godine izgradnje kroz pismo upućeno Savetu mesne zajednice Nove Pazove.
U tom pismu, potpisana kao Radoka Savin iz Ulice Koče Popovića, moli za preporuku radi dobijanja stalne socijalne pomoći.
Prvih posleratnih godina građani Nove Pazove, nošeni slobodarskim zanosom, gradili su Zadrugarski dom. Borci su jednu borbu zamenili drugom, a mladi su želeli da pokažu da su dostojni svojih roditelja. Na gradilištu se našao svako ko je mogao da pomogne. Među njima je bila i četrnaestogodišnja Radoka Savin.
Mlada devojka nije znala za umor. Nije prezala od teških poslova i često je radila više nego mnogi stariji od nje. To je bilo vreme kada se nije mislilo na zabavu, već se mladost ugrađivala u temelje nove države.
U svom pismu Radoka podseća da je kao četrnaestogodišnja devojčica, radeći na izgradnji Zadrugarskog doma, teško povređena, što je dovelo do deformacije kičme. Zbog tih povreda postala je stoprocentni invalid, nesposobna za bilo kakav rad, a kasnije je došlo i do ozbiljnog oštećenja levog ramena.
Njena mladost ostala je zauvek ugrađena u temelje Zadrugarskog doma u Novoj Pazovi. Više od dvadeset godina borila se sa posledicama povreda, pokušavajući da sama prevaziđe životne teškoće. Ipak, snaga volje nije bila dovoljna da se vrati među svoje vršnjake. Tek nakon dugog unutrašnjeg lomljenja, prešla je preko ponosa i odlučila da zatraži pomoć.
U pismu naglašava da ne traži pomoć kako bi od nje živela, već simboličnu podršku – kao znak priznanja za rad koji je uložila i zdravlje koje je izgubila još 1949. godine.
Radoka Savin izgubila je zdravlje i mladost, ali nije izgubila dostojanstvo. Nije izgubila one ljudske osobine koje su krasile omladinu tog vremena. U završnici pisma moli da se njen zahtev pažljivo razmotri, uz objašnjenje da nije u stanju da lično dođe jer se teško kreće i jer se nalazi na lečenju u Vranjskoj Banji, u rehabilitacionom centru.
Ostaje gorka činjenica da dom u koji je Radoka ugradila svoju mladost danas više ne služi mladima. U njemu se ubira renta, a umesto stvaralačkog duha često se čuju lom čaša i pesma pijane svakodnevice.
Hvala ti, zaboravljena devojko, što si i u nevolji ostala ponosna. U tvoje vreme nisu postojali propisi koji su terali na rad. Postojali su ideal, zanos i osećaj ljudske dužnosti. Danas, kada si ti u pitanju, zakon ne bi smeo da vidi samo papir, jer zakon postoji zbog ljudi.
