Nova Pazova je tek 1914. godine, i to nakratko, postala deo srpske države. Tokom Prvog svetskog rata, srpska vojska ušla je u Srem 6. septembra 1914. godine, ali se u ovom području zadržala svega osam dana. Prva srpska armija stigla je do linije Banovci – Nova Pazova – Vojka – Popinci – Buđanovci do 12. septembra iste godine. Nakon dolaska pred Staru Pazovu, dalje napredovanje je zaustavljeno iz vojno-taktičkih razloga.
Prilikom povlačenja srpske vojske iz Srema, zaštitnicu su činili 2. konjički puk i 1. vod konjičke baterije, koji su obezbeđivali pravce Nova Pazova – Batajnica – Dobanovci i Nova Pazova – Ugrinovci – Dobanovci, dalje ka Progaru. Nakon odlaska srpske vojske iz Nove Pazove, uhapšeni su Jovan Ljubiša, trgovac, i dr Svetislav Turoman, lekar opšte prakse. Ubrzo potom, mađarske vlasti su izvršile odmazdu nad srpskim stanovništvom, tokom koje je stradao veliki broj Srba.
Posle četiri godine ratovanja, srpska vojska je ponovo ušla u Novu Pazovu početkom novembra 1918. godine. U mesto je stigao jedan bataljon 7. puka, pod komandom rezervnog kapetana Savoja Pavlovića. Od 7. novembra 1918. godine Nova Pazova trajno postaje deo srpske države, iako su u njoj i dalje većinu stanovništva činili Nemci.
Iako je Nova Pazova bila pretežno nemačko naselje, u njoj su živele i porodice srpske i drugih nacionalnosti. To potvrđuje i spisak porodica objavljen u knjizi „Neu Pasua“ iz 1956. godine, štampanoj u Štutgartu. Značajan broj Srba bio je zaposlen kod imućnih nemačkih porodica. Među njima su bile porodice i pojedinci poput Zlate Bogdanović, Katice Konaković, Marije Vuković, Milene Obradović, Mare Ninkov, Anice Kovačević, Vere Oreščanin, Živke Martinović i mnogih drugih.
U knjizi „Naselja u Sremu“ Radomira Price zabeležena je zanimljiva epizoda iz 1848. godine. Tokom revolucionarnih zbivanja, Dimitrije Orelj, zapovednik čete u Banovcima, pokušao je da podigne u borbu protiv Mađara i pripadnike drugih naroda. U jednom izveštaju navedeno je da su u karlovački logor dovedene i Švabe iz Nove Pazove. Ostaje otvoreno pitanje da li su došle dobrovoljno ili pod prisilom, naročito imajući u vidu tragičan ishod revolucije po srpski narod.
Između Prvog i Drugog svetskog rata, Nova Pazova je imala status samostalne opštine i pripadala je staropazovačkom srezu. Prema popisu iz 1931. godine, u mestu je živelo 4.746 Nemaca, kao i oko 100 Srba i Hrvata. Od privrednih objekata, Nova Pazova je posedovala električnu centralu, predionicu vune, tekstilnu fabriku, ciglanu i dva mlina, što svedoči o njenom ekonomskom razvoju.
U Sremu je pred Drugi svetski rat živelo oko 40.000 folksdojčera, uglavnom nastanjenih u najplodnijim i najlepšim krajevima. Većina njih je uoči rata prihvatila i podržavala ciljeve nacističke Nemačke. Nakon okupacije Jugoslavije, stanovnici Nove Pazove nemačke nacionalnosti otvoreno su stali na stranu nemačkih osvajača. Kao pripadnici nemačkih oružanih snaga, pojedinci su učestvovali u zločinima. Poznato je da je tokom rata sreski načelnik u Staroj Pazovi bio Adam Romeč iz Nove Pazove, kojeg su likvidirali sremački partizani. Ipak, zabeleženo je da je manji broj novopazovačkih Nemaca bio i u partizanskim jedinicama.
U ranu jesen 1944. godine, pred jedinicama Narodnooslobodilačke vojske, iz Nove Pazove su, među ostalima, pobegli i stanovnici nemačke nacionalnosti. Kasnije su u Nemačkoj dobili status političkih izbeglica. Sa druge strane, nekoliko nemačkih porodica ostalo je u svojim domovima, jer se tokom rata nisu ogrešile. Među njima su bile porodice veterinara Davida Kramera i vlasnika mlina Franca Bindera. Oni su godinu dana kasnije, sopstvenom voljom, bez prepreka napustili Jugoslaviju.
Završetkom Drugog svetskog rata okončana je istorija jedne Nove Pazove – Nove Pazove nemačkih kolonista. Istovremeno je započela istorija nove Nove Pazove, naseljene srpskim kolonistima iz ratom razrušene Jugoslavije. Nemci su o svojoj Novoj Pazovi ostavili dve hronike, dok je hronika nove, posleratne Nove Pazove počela da se piše znatno kasnije.
