Nova Pazova bila je prvo švapsko naselje u Sremu i dugo je ostala najveće među njima. Prvi stanovnici bili su Nemci – podunavske Švabe, kojima su dodeljene dužnosti i prava graničara. Nakon Požarevačkog mira 1718. godine, kada je Srem definitivno ušao u sastav Austro-Ugarske monarhije, započelo je plansko naseljavanje ovog područja i formiranje vojne granice prema Osmanskom carstvu. U početku su naseljavani Srbi, a potom i nemačko stanovništvo.
Za naseljavanje su birani evangelisti – Nemci koje katolička crkva nije blagonaklono prihvatala. Zbog toga je siromašnim podunavskim Švabama iz oblasti Baden-Virtemberga ponuđena nova šansa u Sremu. Doseljavanje je započelo 1789. godine i trajalo narednih godina, u okviru državnog projekta naseljavanja i odbrane granice.
Prve švapske kuće počele su da niču na takozvanoj „pazovačkoj pustari“ u jesen 1791. godine. Doseljenici su prvu zimu proveli kod svojih komšija u Staroj Pazovi, a tek naredne godine uselili su se u svoje skromne domove. Država im je obezbedila novčana sredstva, poljoprivredni alat, stoku i zemlju, uz obavezu da se ulaganja kasnije vrate kroz poreze.
Švabe su uložile ogroman trud da močvarno zemljište pretvore u obradivo i pogodno za život. Međutim, početak je bio izuzetno težak – 1792. godinu obeležila je velika poplava, zbog koje gotovo da nije bilo prinosa. Zbog tih stradanja ostala je poznata izreka među novopazovačkim Švabama:
„Prvi su videli smrt, drugi pakao, a tek treći hleb.“
Tek nakon smrti Marije Terezije, car Franjo Jozef I dozvolio je izgradnju njihove crkve. Podunavske Švabe unele su brojne novine u obradu zemlje i svakodnevni život, ističući se vrednoćom, disciplinom i skromnošću. Kao zajednica, bili su lojalni građani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tokom Prvog svetskog rata, srpska vojska se tri dana zadržala u Novoj Pazovi. Švabe iz šire okoline povukle su se ka Beški, ali nijedan novopazovački Švaba nije stradao od strane srpske vojske, što svedoči o mirnom suživotu i međusobnom poštovanju.
Godine 1943. nemačke vlasti mobilisale su mlade Švabe iz Nove Pazove i poslale ih na ruski i afrički front. Već naredne godine, dolazak partizanskih i ruskih jedinica značio je kraj dotadašnjeg života za ovu zajednicu.
Evakuacija je započela 6. oktobra 1944. godine. Kolona duga oko 14 kilometara, sa približno 700 zaprežnih kola, krenula je ka Austriji. Prema zapisima dr Irmgard Hudetz-Loebera, austrijske vlasti nisu želele da ih prime, uz obrazloženje da nisu izgubile rat, pa su izbeglice vraćene u više logora, uključujući i onaj u Sremskoj Mitrovici.
Preživeli su se kasnije nastanili u oblasti Švapskih Alpa, najviše u Rotlingenu i okolini. Deo zajednice emigrirao je u Kanadu i Sjedinjene Američke Države. Kao izbeglice, dugo su u Nemačkoj bili tretirani kao građani drugog reda, započinjući život iz početka.
Iako ih često nazivaju Nemcima, oni sami ističu:
„Mi smo Švabe, nismo Nemci.“
U Rotlingenu su osnovali udruženje „Neu Pasua“, pokrenuli časopis „Trommler“ (Dobrošar) i redovno se okupljali, čuvajući sećanje na rodni kraj.
Godine 2005. novopazovačke Švabe posetile su svoju rodnu Novu Pazovu. Tom prilikom istaknuto je da nikada nisu zaboravili svoj zavičaj i da su uvek želeli da ga posete bez ikakvih drugih pretenzija, osim susreta sa sopstvenim korenima i počecima.
Nova Pazova, kako je istakao Boško Stanisavljević, predsednik Saveta Mesne zajednice Nova Pazova, kroz čitavu istoriju nosi sudbinu izbeglih, raseljenih i prognanih. Upravo zato, važno je da se razvija kao mesto dostojno humanih i evropskih vrednosti.
U zaključku knjige o Novoj Pazovi, dr Irmgard Hudetz-Loeber navodi da deca koja danas odrastaju u drugačijem okruženju više neće biti Novopazovčani u pravom smislu reči, niti će mnogo znati o svom poreklu. Ipak, ostaje nada da će Nova Pazova zauvek ostati simbol njihovih korena, početaka i sećanja.
