Pre dvadeset godina, iz dve smene b brigadista na pruzi Brčko–Banovići iz staropazovačkog sreza, nijedan se nije vratio sa udarničkom značkom. Svi su bili vredni i dobri omladinci, ali udarništvo nije bilo lako zaslužiti. Sve nade bile su usmerene u treću, poslednju smenu.
U Drugoj sremskoj brigadi bio je i Todor Elez, devetnaestogodišnji mladić iz Nove Pazove. Srednjeg rasta, koščat, miran, ali pun snage i upornosti.
„Moram biti udarnik ili se ne vraćam kući“, govorio je svojim drugovima.
Na gradilištu Todor nije znao za odmor. Gurao je kolica jedno za drugim, trčeći niz strmine i penjući se uz nasipe. Radio je neumorno, i kada su ga pitali da li je teško, odgovarao je jednostavno:
„Znao sam za šta radim. Video sam rat i patnju. Nosilo me je bratstvo i jedinstvo.“
Novembar je doneo mraz, a Todor je radio u tankoj odeći, prekriven injem, dok se para dizala iz njegovog tela. Mnogi su govorili da neće izdržati, ali on jeste.
Na završnoj svečanosti pročitana su imena udarnika. Kada je prozvano i njegovo ime, sreći nije bilo kraja. Danas se, kaže, na to malo gleda, ali tada je značilo sve.
Najvrednije iz tog vremena, prema njegovim rečima, bilo je drugarstvo.
„Takvog drugarstva više nema. Svi smo bili kao jedan. Bila je veća sramota biti vraćen sa pruge nego završiti u zatvoru. Samo najbolji su mogli u brigadu.“
Posle pruge Brčko–Banovići, Todor Elez radio je i na pruzi Šamac–Sarajevo, a potom i na gradilištu u Železniku. Njegova priča ostaje kao svedočanstvo jednog vremena u kome su rad, zajedništvo i vera u budućnost bili jači od umora i straha.