U ratu protiv Turaka carski Feldmaršal Princ Ojgen od Savoje (1663.-1736.) osvojio je u ime cara Karla VI velika područja jugoistočne Evrope stvarajući time uslove za širenje Habsburškog carstva.
Na osvojenom prostoru nedostajali su ljudi koji su mogli da obezbede osvojeno zemljište i zaštite granice. Iz tog razloga počelo je planirano naseljavanje Dunavskog regiona od strane austrijske države. To se dogodilo uglavnom u periodu od 1711. do 1792. godine, ali i nakon toga. U tri velika „Švabska talasa“ doseljavani su emigranti iz čitave nemacke regije u oblasti jugoistočne Evrope. Najveći broj doseljenika bio je iz jugozapadne Nemačke.
Prvi stanovnici Nove Pazove dolaze iz Virtemberga (danasnja Pokrajina Baden-Virtemberg) tokom vladavine cara Leopolda II (1790.-1792.). Dozvoljeno im je da emigriraju jer je Imperator Jozef II ukinuo verska ograničenja i dozvolio da i protestanti mogu biti naseljavani. Sa iseljeničkim Pasošem koji ih je legitmisao kao pouzdane osobe i krštenicom nadležne parohije krenule su 62 virtemberške porodice u leto 1790. do Ulma da bi se odatle sa brodom tz. „Ulmskom kutijom“ Dunavom dovezle do Petrovaradina. Te zime našli su utočište kod protestantskih Slovaka iz Stare Pazove. U proleće 1791. godine počinju uz pomoć vojne Uprave da grade prve kuće. Svaka porodica je dobila po jedan plac za gradnju kuće, vrtove, polja i livade. Za nabavku opreme, stoke i nameštaja odobreni su im krediti koji su morali postepeno da se otplaćuju. Kao privilegija bilo je predviđeno desetogodišnje oslobađanje od plaćanja poreza kao i oslobađanje od vojne obaveze.
Osim toga svako ko je izgradio žitne ambare na nemački način bio je izuzet od davanja poreza u naturi za tri godine.
Već godinu dana nakon osnivanja naselja u Novoj Pazovi živela je 51 porodica sa 262 ljudi. Iako su mnoge porodice nakon doseljavanja izumrle mesto je raslo zahvaljujući velikom broju novorođene dece. Takođe su dolazili ljudi iz Badena i Bačke, tako da se populacija u prvih 30 godina popela na 730 ljudi.
Rast populacije za tri puta podstakao je Opštinu da ponovi svoj zahtev Caru za povećanjem zemljišta. Međutim ovaj zahtev usvojen je tek 1842. godine. Nova Pazova je tada dobila novih 242 jarma zemlje (jedan jaram odgovara 0,575 hektara). U proseku svaka porodica je posedovala 22 jarma obradive površine što je bilo sasvim dovoljno da bi se izdržavala.
U cilju osiguranja života populacije, koja se do 1944. godine povecala na 6000 stanovnika, zemljište je moralo konstantno da se kupuje od susednih opština. Pre proterivanja svaka porodica još uvek je imala dovoljno obradive površine.
Takođe je zanimljivo napomenuti da je populacija Nove Pazove uprkos velikoj smrtnosti zahvaljujući velikom natalitetu stalno rasla. Još tridesetih godina prošlog veka bilo je 50 porodica u selu koje su imale više od devetoro dece.
Postepeno su stvorene sve komunalne institucije koje su omogućile nesmetano funkcionisanje seoske zajednice. Tako je pored evangelističke crkve (građena od 1810. do 1812. godine) izgrađeno je i sirotište za decu. Za Hrvatsku tj. Slavoniju ovo je bila prva kuća te vrste. U čitavom Dunavskom regionu postojalo je još samo jedno sirotište u Beškoj, opština Toršou.