
Kako novac utiče na prijateljstva i odnose?
Na prvi pogled, novac i prijateljstvo nemaju mnogo veze. Prijatelji su tu zbog emocija, podrške i zajedničkih trenutaka. Međutim, čim se novac umeša – dinamika odnosa često počinje da se menja.To ne m...
Bio je april 1994. Batajnica je imala oko 40.000 stanovnika, nijedan lokalni medij i gomilu nerešenih problema. Tada je izašao prvi broj „Ogledala Batajnice" — lista koji je trebalo da bude, kako su sami osnivači napisali u uvodnom tekstu, „dobar domaćin i kućepazitelj" ovog naselja.
Za prvu stranicu, redakcija je odabrala razgovor sa čovekom od koga su mnogi očekivali najviše: Nenad Ribar, predsednik Skupštine opštine Zemun, bio je — i kako su to istaknuli u naslovu — prvi Batajničanin na toj funkciji. Doselio se u Batajnicu 1965, odrastao na njenim ulicama, i u Skupštinu ušao 1992. Imao je poziciju, motiv, i — reklo bi se — i razlog da se pobrine za komšije.
Intervju koji je dao prvom broju „Ogledala" danas se čita kao nehotičan istorijski dokument — ne zbog onoga što je obećano, već zbog toga koliko od toga prepoznajemo i danas.
Šta je Ribar rekao 1994?
Nije bežao od problema. Govorio je direktno i konkretno, što za funkcionera nije bila sitnica ni tada. O infrastrukturi nije lamentirao uopšteno — davao je nazive mesnih zajednica i imenovao šta gde nedostaje:
„Na jednom delu Batajnice imamo razvijenu infrastrukturu kojoj bi pozavideli mnogi gradovi, dok na drugom ne postoji ni jedan dužni metar vodovoda, što nas vraća gotovo u doba pred dolazak Rimljana na ove prostore."
Pa je izložio plan: završetak vodovoda i kanalizacione mreže u MZ II tokom te iste 1994. Nastavak radova u MZ I. Planovi za MZ III. Sanacija i zatvaranje deponije. Čišćenje divljih deponija koje, kako je rekao, „niču po Batajnici". I kultura — napušteni Dom kulture koji mora da postane ponos svih Batajničana, i to ujedinjenjem državnog i privatnog kapitala.
O mladima nije govorio apstraktno: zapostavljeni su, prepušteni sami sebi, i ta šteta, rekao je, nije merljiva.
Bila je to slika naselja koje je tačno znalo šta mu nedostaje. I imalo je čoveka koji je sve to znao da imenuje.
Rast koji infrastruktura nije pratila
Da bismo razumeli razmere problema, treba se na trenutak osvrnuti na demografsku istoriju Batajnice. Godine 1931, kada je bila seoska opština u Zemunskom srezu, imala je 3.212 stanovnika. Do 1953. broj je narastao na 5.291. Između 1953. i 1961, za samo osam godina, broj stanovnika skočio je na 8.394 — rast od gotovo 60 odsto. Do 1971. već ima 14.567 žitelja. Pripojenjem Beogradu 1972, počinje novi talas — doseljenici iz unutrašnjosti, radnici, porodice. Popis iz 1981. beleži 18.599 stanovnika.
Devedesete su donele novi talas: izbeglice iz Bosne i Hrvatske, posebno posle 1995. godine, masovno su se nastanjivale u Batajnici i okolini. Procenjuje se da je tada izgrađeno oko 15.000 kuća — mnoge bez dozvola, na njivama, iznad vodnih kanala, po seoskim putevima. U isto vreme, komunalna infrastruktura nije pratila taj rast ni izbliza.
U trenutku kada je Ribar davao intervju, Batajnica je imala 40.000 stanovnika. Do popisa 2011. dostigla je 48.600 zvanično registrovanih, a procenjeni stvarni broj bio je između 65.000 i 70.000. U 1994. i 2024, isti problemi. Samo više ljudi koji ih trpe.
Trideset godina kasnije
Deponija je uklonjena — to je jedna od retkih stavki sa Ribarove liste koja se može precrtati kao zaista rešena.
Vodovod postoji, ali ne bez problema. U velikom delu Batajnice, naročito na višim kotama i u perifernim delovima, pritisak vode leti pada do granice upotrebljivosti. Stanari na spratovima ostaju bez nje potpuno. Problem nije nov ni izolovan — havarije na magistralnim cevovodima koji snabdevaju zemunsku zonu ponavljale su se i 2020, i 2023, i 2024. godine.
Kanalizacija je, trideset godina nakon onih obećanja, i dalje najteža tema. Prema zvaničnoj dokumentaciji, Batajnički kanalizacioni sistem funkcioniše „na bazi provizorijuma, privremenih i prelaznih rešenja koji rade na granici kapaciteta." Severozapadni deo Batajnice — naselja Grmovac, Ugrinovci, Busije, Šangaj — ostaje nekanalizovan. Fekalne vode se, do izgradnje prečistača, direktno ispumpavaju u Dunav.
U junu 2024. ministar građevinarstva raspisao je tender za idejno rešenje novog batajničkog kanalizacionog sistema — prečistač otpadnih voda, nova crpna stanica, 70 kilometara primarnog kolektora, 200 kilometara sekundarne mreže. Reč je o projektu koji bi trebalo da priključi dodatnih 60.000 korisnika. Rok — do 2031. godine. Nije da se ne radi. Ali vredi napomenuti i ovo: obećanje da će „svaka kuća u Beogradu biti priključena na kanalizaciju do 2025. godine" ocenjeno je, pred sam taj rok, kao neispunjeno.
A Dom kulture? Postoji, na neki način. Mala sala u kombinovanom objektu zajedno sa upravnom kancelarijom, poštom i Nacionalnom službom za zapošljavanje. Koristi se tek nekoliko puta godišnje za kulturne događaje. Za Batajnicu sa nekoliko desetina hiljada stanovnika — to je simbolična kulturna ponuda.
„Opština u opštini"
Jedan od razloga zašto se isti problemi ponavljaju decenijama leži u samoj administrativnoj logici. Batajnica nije opština — ona je mesna zajednica u sklopu opštine Zemun. A Zemun je, sa svojih 177.000 registrovanih stanovnika, među najvećim opštinama u Beogradu po površini i broju žitelja, sa sopstvenim gradskim jezgrom, problemima i prioritetima.
Novac koji Batajnica donosi Zemunu kroz poreze i naknade odlazi u zajednički budžet. Koliki deo se vraća nazad u Batajnicu, teško je proveriti. Ono što se može proveriti: Surčin se 2004. izdvojio iz Zemuna i osnovao svoju opštinu. Kao posledica, komunalni problemi u surčinskim selima počeli su da se rešavaju brže — jer je formirana vlast koja za to odgovara direktno meštanima. Inicijativa za osnivanje opštine Batajnica pokretana je više puta — 2002, tokom 2010-ih, 2021. kao građanski pokret. Do danas, nikakvi zvanični koraci nisu preduzeti.
Nije ovo priča o jednom funkcioneru
Ribar je bio jedan od mnogih koji su u protekle tri decenije učestvovali u donošenju odluka važnih za razvoj Batajnice. Od 1994. do danas, naselje je prošlo kroz različite vlasti, brojne planove i bezbroj skupštinskih zasedanja. Treba imati u vidu i širi kontekst vremena u kom je delovao — period sankcija i teške ekonomske situacije u zemlji, koji je u velikoj meri ograničavao mogućnosti za ozbiljnije investicije i razvoj.
Ono što se, međutim, kroz sve te godine ponavlja jeste obrazac: problemi su jasno prepoznati, dijagnoze se ne razlikuju mnogo od onih iz prvog broja „Ogledala“, ali realizacija rešenja često je spora, delimična ili potpuno izostane.
Batajnica je danas, po procenama, veće naselje od Sombora, Kikinde, Zaječara ili Valjeva. Nijedno od tih mesta nema takav problem s kanalizacijom. Nijedno od tih mesta nema stan na spratu u kome nema vode leti.
Trideset godina je dug rok. Koliko još treba da prođe? I šta bi bilo drugačije da Batajnica ima sopstvenu opštinu i vlast koja direktno odgovara samo njenim građanima?
Pišite u komentarima — zanima nas šta vi mislite.
Izvor: Ogledalo Batajnice, broj 1, 10. april 1994. Intervju: Nenad Ribar, predsednik Skupštine opštine Zemun.

Na prvi pogled, novac i prijateljstvo nemaju mnogo veze. Prijatelji su tu zbog emocija, podrške i zajedničkih trenutaka. Međutim, čim se novac umeša – dinamika odnosa često počinje da se menja.To ne m...

Prijateljstvo je jedan od najvažnijih delova života. Tokom odrastanja upoznajemo mnogo ljudi – u školi, na poslu, kroz hobije ili preko interneta. Neki od tih ljudi ostaju samo poznanici, dok drugi po...